Djedove obrve

Moj djed ima neobične obrve.

Kad se rasrdi na mene,

ko trava pozelene.

Kad mi ne vjeruje , postanu žute ko limun

koštica pun , a kad se čudi

mom brzom odgovoru ,

ko čun na moru

lelujaju se , dižu

i spuštaju , gore-dolje ,

dolje - gore,a ja pocrvenim

i počnem po stolu

premještati šolje.

Al , na svu sreću, baka vidjevši što je,

sjedne pokraj nas uzme novine i čita

šta se dešava u svijetu,

kome je teško, kome je lako.

Onda se i njene obrve dižu uvis, sve to više,

i mrmlja polako : tako , tako...

Al djedove obrve miruju , on je ozbiljan.

Ne govori ništa i tvrdo mu je lice.

Samo kad zaspi , vidim : njegove su

obrve kao snijeg bijele

i na njima se odmaraju 

dvije klonule golubice

svaki čas spremne da odlete

nekud daleko.