Ivana Brlić-Mažuranić je zahvaljujući dobrom imovinskom stanju svoje obitelji imala drugačije školovanje. Školovala se kod kuće i naučila govoriti nekoliko stranih jezika, zbog čega su prvi književni pokušaji bili na francuskom jeziku.

Ivana se udala za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, nakon čega seli u Brod na Savi gdje je provela velik dio svog života. Ivana je cijeli svoj život posvetila obitelji te obrazovanju i književnosti. Rodila je sedmero djece, ali dvoje njih je umrlo.

Prvi roman "Čudnovate zgode šegrta Hlapića" objavljen je 1913. godine. Upravo u tom romanu do izražaja dolaze načela dobrote i žrtvovanja temeljena na načelima kršćanstva. Taj roman postao je prvi hrvatski dječji roman i uzor kasnijim dječjim romanima i pripovijetkama.

Književni vrhunac doživjela je u zbirci "Priče iz davnine" objavljenoj 1916.godine. U zbirci od osam bajki likovi su preuzeti iz slavenske mitologije kojima je autorica dala određene osobine. Likovi kao što su Stribor, Tintilinić, Potjeh, Regoč, Kosjenka i Palunko prikaz su ljudskih moralnih osobina i osjećaja. U njezinim pričama pojavljuje je želja za bogatstvom i čežnja za dalekim svjetovima kao simbol ljudske žudnje za istinom i znanjem.

Ivana Brlić-Mažuranić kao ugledna i cijenjena spisateljica bila je predložena za Nobelovu nagradu za književnost. Ivanina djela prevedena su na sve važnije svjetske jezike, a tu su još bengalski, hindski, japanski, kineski, vijetnamski i perzijski jezik.

Zbog virtuoznosti koju je posjedovala mnogi su je nazivali hrvatskim Andersenom i Tolkienom, zbog čarobnog i mističnog svijeta mitologije.